Postoji jedna stara priča — toliko stara da ju je Plinije Stariji zapisao u prvom stoljeću naše ere. Mladi pastir i mljekarica zaljube se. Problem je praktične naravi…on mora voditi ovce na ispašu i ponekad ga ne bude po tjedan dana i više. Ona, da bi se nekako nosila s tim, uzme ugljen i na stranu grobnice pažljivo ocrta obris sjene svog dragog. I tako nastade prva slika.
Jean-Baptiste Regnault, The Origin of Painting: Dibutades Tracing the Portrait of a Shepherd, 1785., ulje na platnu, 120 x 140 cm, Musée National du Château, Versailles (Wikimedia Commons)
Dakle: umjetnost je rođena iz straha od zaborava.
Nije iz dosade ni iz prestiža nego iz potrebe da čovjek zadrži nešto što je efemerno. Jedna konkretna osoba htjela je dokazati da je netko bio tu. Ova priča jednako je primjeniva i danas.
Alain de Botton u knjizi Art Against Despair (Phaidon Press, 2022.) vraćaju se ovoj priči kao polazišnoj točki jednog šireg pitanja: ako je umjetnost od samog početka bila odgovor na gubitak, čemu danas prijeti zaborav i što nam umjetnost pomaže sačuvati?
Razlozi za život koje zaboravljamo
De Botton piše jednostavno, bez upotrebe akademskog žargona: umjetnost postoji da nas podsjeća na razloge zbog kojih vrijedi živjeti. U dobrim trenucima, te razloge znamo intuitivno — ne trebamo ih tražiti. Ali u onim drugim trenucima kad se ujutro jedva ustanemo iz kreveta, kad rutina čini svijet prividno monotonim i kad zaboravimo (ključna riječ – zaboravimo!) zašto nam je uopće stalo do proljeća, do mora, do smijanja — tada se dogodi nešto zanimljivo.
Dobra (likovna) umjetnost podsjeća nas na to i efektivnija je i preciznija nego što jezik može biti. S razlogom postoji uzrečica “slika govori tisuću riječi”.
Naravno, ovo ne znači da se trebate svakog jutra osloniti na umjetnost i vjerovati da će izliječiti sve boljke (vaše ili globalne). Zaključak je ovdje nešto smjeliji: da određena djela imaju sposobnost da nas — sasvim neočekivano, usred ničeg posebnog — podsjete na nešto što smo duboko u sebi znali, a bili smo zaboravili.
Što čuvaju umjetnici
Kad razmišljam o tome kako ova ideja živi u konkretnim radovima, odmah mi padnu na pamet neki od umjetnika koje zastupamo u DLightful galeriji. Njih spominjem jer su mi nadohvat ruke i jer volim istaknuti kvalitetan rad. Jednako tako, ovo napominjem jer, ako ovo čitate kao umjetnik, možete se pitati: što ja čuvam? Na što želim podsjetiti one koji gledaju moje radove?
Jelena Martinović, Uspon 4, 2024.
Jelena Martinović ne slika prirodu onako kako ju zamišljamo kad kažemo “pejzaž” — nema tu turističkih razglednica ni efektnih fotografija planina. Crpi iz neposrednog, fizičkog iskustva — šuma, rijeka, planina — koje je za nju nerazdvojivo od onog unutarnjeg. (Nije slučajno da je 2007. bila dio prve hrvatske ženske himalajske ekspedicije na Cho Oyu — 8.201 metar.) U njezinim radovima, mješavini akrilika i papirnog kolaža, priroda nije ni idilična ni dramatična. Ona je naprosto prisutna. I gledajući ta djela, ti jednako tako možeš postati prisutan. A to nam tako lako promakne. Zadubljeni smo u mobitele i fokusirani na, u suštini, nebitne stvari u životu. Nismo pristuni. I u tom procesu nam sve ono bitno vrlo lako promakne.
Stanko Ivanković ide u sasvim drugom smjeru. Njegov ciklus “Mrak muzeja” nastao je iz iskustva rada u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik — iz noćnih sati koje je provodio sam s radovima, nakon što bi se vrata zatvorila i svjetla ugasila. I tada se dogodi nešto čudno: predmeti koji su danju imali jasna, određena značenja — slike, skulpture, muzejski inventar — u tišini i tami postaju nešto sasvim drugo. Sjene se prodube, oblici počnu iščezavati i topiti se jedno u drugo. Gledajući djela, prestajemo biti sigurni što su i počnemo se pitati bitnija pitanja za umjetnost: što taj rad predstavlja? Ivanković to bilježi s mirnoćom i preciznošću, kao opservaciju: stvari imaju dvostruki život, a mi ga uglavnom ne vidimo jer nismo tu kad se dogodi određeni preobrat. Njegova djela skreću nam pozornost na činjenicu da je ono što vidimo samo jedan sloj. Da ispod postoji još nešto — u predmetima, u prostorima, u nama samima i drugima oko nas.
Tea Morić Šitum, Intuicija, 2023.
Tea Morić Šitum radi negdje između figurativnog i apstraktnog, između onog što prepoznajemo i onog što nam izmiče. Njezine slike, poput radova iz serije “Intuicija” ili nedavne izložbe Metodičnost intuicije, bilježe ono što znamo prije nego što to možemo formulirati riječima. Svima nam je to poznato: znati nešto bez da znamo odakle nam to znanje dolazi. Tijelo (ili možda intuicija) razumije prije razuma. Tea to ne opisuje već slika. I time nam vraća vjeru u vlastito intuitivno znanje.
Dražen Pejković, Djelo br. 24, 2020./2021.
Dražen Pejković postavljaju pitanja koje se rijetko izgovori naglas: što smo, tko smo? Njegovi Totemi — monumentalne skulpture u mješovitim medijima, neke i do 220 centimetara visine, koje su prošle sezone imale veliku samostalnu izložbu na Hvaru — rade ono što su totemski stupovi oduvijek radili: označavaju identitet, čuvaju kolektivno sjećanje, vežu žive za ono što im je prethodilo. Samo što su Pejkovićevi totemi suvremeni, i postavljaju ta pitanja nama danas — u trenutku u kojemu smo uvjereni da smo slobodni, individualni, nevezani. A u stvari, uvjereni smo i da nemamo nasljeđe. Ili da ga ne trebamo. Međutim, sve što nam je prethodilo (bilo kao individuaam ili kolektivno), oblikuje nas kao pojedince i kao civilizaciju.
Kontekst koji nam nedostaje
De Botton iznosi usporedbu koja mi je ostala urezana u pamćenje. Govori o mihrabu — molitvenoj niši u džamiji koja je uvijek bogato ukrašena, uvijek okrenuta prema Meki, uvijek najljepši dio unutrašnjosti. Cijela njezina arhitektura postoji samo da posjetitelju kaže: dođi ovdje. Ovo je važno. Ovdje posveti pažnju.
Ako nešto nedostaje našem društvu, to je sposobnost obraćanja i zadržavanja pažnje. Reklamna industrija troši enormne resurse da zapamtimo marku jogurta. Nitko ne troši ni približno jednako resursa da zapamtimo puno bitnije stvari.
Ako umjetnost tretiramo kao alat za jačanje pažnje ili vraćanje pažnje onom što je bitno u životu, ona nas može centrirati. Pažljivo, svjesno promatranje jednog umjetničkog djela podsjetit će nas da je suosjećanje rijetko i skupo, da ponekad ne trebamo raditi ništa osim biti prisutni, promatrati, slušati (sebe i druge). Fokus je nešto što nam itekako nedostaje. A kad ga vratimo, pa makar na trenutak, možemo nadići vlastite intelektualne granice.
Umjetnost, u svom najambicioznijem obliku, radi upravo to — stavlja okvir oko onoga što je podcijenjeno, a za što zapravo znamo da je važno. Podsjeća nas na ono čemu smo se (bar teorijski) obvezali: prema sebi, prema drugima, prema životu kojeg živimo.
Zašto ovo pišem
Ne pišem ovo kao filozofsku vježbu — premda je i to uvijek dobrodošlo.
Pišem jer radim s umjetnicima i galeristima koji se svakodnevno suočavaju s istim pitanjem, samo malo praktičnije formuliranim: kako nekome tko “nije zagrijan za umjetnost” objasniti zašto mu ona treba?
Odgovor nije u tržišnim podacima (iako oni nisu zanemarivi). Odgovor leži u onome što svaki dobar umjetnik, galerist, povjesničar/teoretičar umjetnosti itd. već intuitivno zna, samo mu ponekad treba pomoć da to artikulira prema van. Svako dobro djelo nešto čuva. Nešto vraća. Na nešto podsjeća.
Pitanje je: što? Kome? I zašto baš sad?
Kad znate odgovore na ta pitanja — za vlastiti rad ili za rad vaših umjetnika — imate priču koja nije ni marketinška ni patetična. Imate priču koja je iskrena i autentična.
Ako se mučite s tim kako tu priču ispričati, javite mi se.
Vaša,
Dora