O jednoj plavoj kutijici, punom kalendaru i osjećaju krivnje pod krinkom produktivnosti.
(Napisano s noći 9./10. 7. 2026.)
Pidžama je pri vrhu torbe. Ispod nje, presavijena pored rezervnog punjača i knjige koju sam si obećala da ću pročitati na katamaranu i koju nisam pročitala, leži mala plava kutijica. Zatvara se patentom uokolo, veličine je dlana i stigla je uz nešto što sam davno naručila na eBay-u i nikad je nisam bacila. Vadim je. Unutra je hrpica plastičnih dinosaura i jedna figurica iz Minecrafta, sve iz Kinder jaja. (Nisu sponzor.)
Sjednem na rub hotelskog kreveta. Moj sin je ovo spakirao za mene. Ili za sebe. Ili možda iz nekog čudnog trećeg razloga koji ima smisla kad imaš dvije godine i devet mjeseci i nisi baš siguran zašto mama u torbu pakira finu odjeću.
Fotografiram cijelu kolekciju i pošaljem mužu na WhatsApp. Odgovara sa LOL, naravno (govori li se uopće još “LOL”?).
Nasmijala sam se možda dvije sekunde. Onda sam vratila kutijicu tamo gdje sam je našla, da ne izgubim slučajno nekog od dragocjenih dinosaura (znam da mi to mali nikad ne bi oprostio), otvorila laptop i odgovorila na mail koji je tamo čekao još od prije otvorenja izložbe.
Evo jedne činjenice o ovom putovanju. Držala sam se rasporeda na kalendaru, manje-više, od sedam ujutro do devet navečer taj cijeli dan, a i sljedeći mi je dan bio isplaniran u minutu. Svaki zadatak imao je svoju kućicu koju je trebalo “čekirati”.
Dan prvi: intervju s umjetnicom čija se izložba te večeri otvarala, montaža videa za reel koji ćemo poslije objaviti, dva razgovora s klijentima (jedan s galeristom o mogućoj suradnji, drugi s redovnom klijenticom koju, ruku na srce, uopće nije zanimalo gdje se točno nalazim dok razgovaramo). Samo otvorenje: osmijeh, sati stajanja, small talk koji uopće nije “small” ako je osoba s kojom razgovaraš netko tko bi mogao smjestiti rad kod pravog kolekcionara.
Dan drugi: poluneplanirana kava s umjetnikom koji se slučajno našao u istom mjestu — s njim mjesecima razmjenjujem mailove i glasovne poruke i, do jučer, gotovo sam bila odustala od nade da ćemo se ove godine uopće vidjeti uživo. I u dvadesetminutnim pauzama između svega, zadaci koji ne traže da sam ovdje osobno, ali koje ipak radim. Odgovaranje na mail. Pisanje objave. Slanje računa. Još jedna kvačica na popisu.
Unutarnja rasprava ide otprilike ovako. Nisam s mališem. Biti odsutna od njega je skupo, i emocionalno i matematički, jer imam ograničen broj noći u godinama kad još želi da legnem s njim dok ne zaspi. Ako te noći kupujem natrag noćima rada, ono što napravim dok sam ovdje mora nešto vrijediti. Mora biti gusto raspoređeno, raspored mora biti pun. Mora biti više od onoga što bih napravila za kuhinjskim stolom između kupanja i priče. Inače “tečaj razmjene” ne štima, i uzela sam mu one dinosaure iz ruku uzalud.
Znam kako ovo zvuči. Zvuči kao grižnja savjesti. I jest. Ali specifičan osjećaj, to je ono o čemu želim ovdje iskreno prozboriti. Nije to onaj oštri tip krivnje. To je onaj tihi tip koji se prikrada i predstavlja kao produktivnost, a kojeg je teško osporiti jer, na papiru, ipak donosi neke rezultate. Ne govori ti da ne radiš. Govori ti da radiš više, kako bi kompromis kojeg činiš bilo lakše obraniti. Vrlo dobro se zakrinkao u profesionalizam.
Ovaj posao radim s ljudima koji su i sami roditelji. Uglavnom s umjetnicima, galeristima i muzejskim djelatnicima. Dovoljno njih da sam počela slušati istu rečenicu iz vrlo različitih usta. Jedna slikarica mi je rekla, bez ikakvog uljepšavanja, da je ostavila svoju praksu po strani na više godina dok su joj djeca bila mala i da je tek sad ponovno POČELA raditi.
Jedan otac s kojim radim (kipar, dvoje djece) čini nešto što sam počela cijeniti i potiho oponašati. Radi dokasno u noć, nakon što su oba djeteta zaspala. A u danima kad je sam s njima, dovede ih u atelje, dodijeli im kut i radi na stvarima koje su sigurne pored malog čovjeka: skicira, radi bilješke za novi postav, odgovara na emailove. On ovaj set-up ne opisuje kao nešto herojski. Opisuje ga gotovo aritmetički. On naprosto ima sate koje ima.
Ovdje želim biti oprezna. Ne želim reći da žene u umjetnosti ovo osjećaju na svojoj koži više nego muškarci. Želim reći, jer je to ono što sam primijetila i osjetila na sebi, da kad se ovo pojavi u žena, obično stigne u obliku krivnje i progovara jezikom samoosuđivanja.
Moja prijateljica slikarica nije opisala te “slobodne” godine kao pauzu u karijeri. Opisala ih je kao razdoblje u kojem njena karijera, iz posve razumnih razloga, nije bila u fokusu. Otac dvoje djece nema taj vokabular. Ima drukčiji, u kojem su sati kraći, a rad se i dalje računa.
Neću se pretvarati da znam zašto. Imam teorije, i moje me teorije dosade. Znam ono što mi stiže u inbox.
Svijet umjetnosti neobično nas vješto iscrpljuje jer smo u njega ušli namjerno. Ne krećeš u ovaj posao ako ga već ne voliš više nego što je razumno. Ne ostaješ u njemu ako ta ljubav nije preživjela par loših godina. Ljubav prema ovom poslu nipošto nije posredna i usputna. Ona je ta koja posao čini dobrim, ona je ta koja omogućuje da u njemu ostaneš unatoč užasnoj — ili, ako si sretan, prosječnoj — plaći, i ona je ta koja otežava povlačenje granice između onoga tko si i onoga što radiš.
Što znači da kad malo dijete zaplače u hodniku jer ne želi da odeš na otvorenje izložbe, dio tvog mozga radi nešto što ljudi čiji posao ne pokreće ljubav mogu odraditi lakše i čišće. Ne kaže: ovo je moj posao, žao mi je, moram ići. Kaže: ovo sam ja, i moram to pomiriti s tim da sam mu i majka, i uspjet ću, i platit ću za to kasnije na načine koje ne mogu odmah razumjeti.
Sad je sredina noći, dan drugi. Sutra/danas ću provjeriti da je kutijica u koferu, ovog puta na vrhu, kako bi izašla prva kad ga otvorim kod kuće. Predat ću je svom mališu. On će me pogledati, pogledat će kutijicu i neće razumjeti što se dogodilo, i otrčat će sa svojim omiljenim dinosaurom. Za dva tjedna neće se ničega ovoga sjećati. Ja ću se svega sjećati — plača prije mog odlaska, kutijice, tih dvadesetominutnih pauza koje nisam trebala popuniti, a jesam — do kraja života.
Nemam način da ovo završim tako da bude lakše ni meni ni bilo kome tko ovo čita jer ste i vi možda ujutro u šest poljubili svoje malo dijete u mekani obraz i sjeli na trajekt ili u auto. Ne mislim da postoji način. Mislim da je jedino iskreno reći da je kutijica na stolu, da je laptop zatvoren za noćas, i da će jedna od te dvije činjenice više značiti za deset godina, i mislim da sam sigurna koja.
Ako si i ti roditelj koji radi u umjetnosti — ili u bilo kojem drugom polju gdje je posao suštinski dio tebe i gdje je više nalik pozivu nego samo poslu, jako bih voljela čuti kako se ta kutijica igračaka pojavljuje u tvom životu. Komentiraj ili odgovori. Čitam sve. (Ovo je dio duže niti razmišljanja na kojoj radim o tome kako zapravo izgleda održiva karijera u umjetnosti.)