Kako me moje 18-mjesečno dijete stalno gleda kako pišem bilješke i skiciram planove za izložbe u svojoj bilježnici, i sam je razvio interes za crtanjem. Odlučila sam ga posjesti u krilo i dopustiti mu da počne crtati u mojoj bilježnici jer je odbijao crtati na bilo čemu drugom osim onoga što sam ja koristila.
Njegove krivulje, šaranja i energični potezi sad su razbacani po zadnjim stranicama mog Bullet Journal rokovnika (kojeg štitim u strahu da moji planovi za dominaciju svijetom umjetnosti ne padnu u krive ruke).
Moja prva reakcija bila je mješavina roditeljskog ponosa i blage frustracije (ode moj besprijekorno uredan rokovnik u kojem zapisujem sve svoje podle planove).
No, tada je uslijedio trenutak spoznaje – ti spontani potezi nevjerojatno su nalikovali djelima koja sam viđala u prestižnim muzejima i u kanonskim knjigama o povijesti umjetnosti. Konkretno, podsjetili su me na prostrana platna Cya Twomblyja s njihovim gestualnim škrabotinama i emocionalnim linijama.
Ta usporedba izmamila mi je osmijeh. Naposljetku, to je klasična doskočica posjetitelja muzeja: “I moje petogodišnje dijete moglo je to nacrtati.” Ali je li zaista moglo? Što zapravo razdvaja spontana šaranja mog mališana od djela koja postižu milijunske cijene na aukcijama i zauzimaju počasno mjesto na zidovima MoMA-e?
Prva usporedba
Potezi mog djeteta imaju sve karakteristike ranog umjetničkog istraživanja – kružne pokrete, promjenjivi pritisak koji stvara deblje i tanje linije te potpuno zanemarivanje formata i gabarita stranice. Ti potezi su čista energija i otkrivanje, fizičko zadovoljstvo gledanja kako bojica ili olovka ostavlja trag. Nema samosvijesti, nema preispitivanja, samo čisto izražavanje.
Kad pogledam Twomblyjeve poznate “školske ploče” i zapravo bilo koja Twomblyjeva djela s njihovim kružnim “laso” šaranjima, vizualne paralele su zapanjujuće. Njegova djela “Bez naslova” iz kasnih 1960-ih s bijelim, kredastim šaranjima na sivoj podlozi nevjerojatno nalikuju prvim susretima djeteta s bojicama.
Cy Twombly - Bez naziva (1957.), izvor: Wikimedia commons
No Twombly nije jedini slavni umjetnik čija djela pozivaju na ovakve usporedbe. Razigrane linije i pojednostavljeni oblici Paula Kleeja, djetinjaste figure i teksture Jeana Dubuffeta te odvažne, spontane geste Roberta Motherwella – svi dijele određene kvalitete s dječjom umjetnošću. Te sličnosti čine modernu umjetnost istovremeno pristupačnom i zbunjujućom mnogim promatračima.
Moje vlastito umjetničko putovanje
Otkriće poteza mog mališana u bilježnici probudilo je sjećanja na moje vlastite umjetničke avanture iz djetinjstva. Umjetnost je bila temeljni dio mog odrastanja – imala sam velike registratore pune crteža, slika i kolaža. Još uvijek se živo sjećam gledanja emisije “Art Attack” i kako bih požurila isprobati svaku novu tehniku ili materijal predstavljen u emisiji.
To nije bio samo dječji hobi; bio je to temelj na kojem će se izgraditi velik dio mog odraslog života. Ta svakodnevna kreativna praksa – neustrašivo eksperimentiranje, rješavanje problema kad stvari ne bi ispale kako sam zamislila, zadovoljstvo stvaranja nečega iz ničega – oblikovala je moj karijerni put i nastavlja utjecati na način kako pristupam izazovima.
Gledajući unatrag, prepoznajem kako su ti nebrojeni sati provedeni u stvaranju umjetnosti razvili moju sposobnost lateralnog razmišljanja, sagledavanja višestrukih rješenja za jedan problem, prihvaćanja neočekivanog i pronalaženja ljepote u nesavršenosti. Način razmišljanja koji je umjetnost u meni izgradila pokazao se neprocjenjivim u svakom profesionalnom pothvatu kojeg sam se prihvatila.
Zašto su ovi umjetnici važni – više od jednostavnog šaranja
Ono što razdvaja Twomblyja od mog jednogodišnjaka nije nužno vještina ili čak vizualni rezultat, već kontekst, namjera i cjeloživotni umjetnički dijalog.
Cy Twombly nije samo šarao; namjerno je “odučio” akademske tehnike kako bi pristupio prvotnijim oblicima izražavanja. Njegovi potezi referiraju se na klasičnu mitologiju, poeziju i povijest. Kada je stvarao kružne linije koje podsjećaju na vježbe rukopisa, svjesno je istraživao prostor između jezika i apstrakcije, između značenja i čiste forme.
Paul Klee poznat je po proučavanju dječje umjetnosti. Njegovo djelo crpilo je inspiraciju iz dječje neposrednosti, istovremeno dodajući slojeve sofisticirane teorije boja i kompozicije. Nije imitirao dječju umjetnost; izvukao je njenu bit i ugradio je u svoj vlastiti vizualni jezik.
Jean Dubuffet potpuno je odbacio tradicionalnu estetiku, zagovarajući ono što je nazvao “Art Brut” ili “sirova umjetnost” – djela stvorena izvan kulturnih normi od strane djece, psihijatrijskih pacijenata i samoukih umjetnika. Njegove sirove figure i teksturalne površine bile su namjerni ispad protiv rafiniranog ukusa, a ipak ih je stvorio umjetnik koji je duboko poznavao povijest i teoriju umjetnosti.
Robert Motherwell unio je intelektualnu strogost u svoje naizgled spontane geste. Njegova serija “Elegije za Španjolsku Republiku” koristi jednostavne oblike – ovale i pravokutnike – na način koji izaziva duboke emocionalne reakcije o smrtnosti i političkoj tragediji.
Ovi umjetnici ne šaraju zato što ne mogu “bolje”. Šaraju jer su nadišli konvencionalne pojmove “boljeg”. Njihove djetinjaste kvalitete su alati namjerno odabrani nakon godina proučavanja, apsorbiranja i, naposljetku, nadilaženja umjetničkih tradicija.
Razvoj umjetničkog izražavanja
Stručnjaci za razvoj djece kažu nam da umjetničko izražavanje slijedi predvidljive faze – od nasumičnog šaranja do kontroliranog šaranja, osnovnih oblika i konačno do reprezentativnog crtanja. Svaka faza nadograđuje prethodnu, razvijajući i motoričke vještine i kognitivno razumijevanje.
Moj mališan je u najranijoj fazi ovog putovanja, stvarajući oznake iz čistog zadovoljstva uzrokovanja učinka u svijetu. Postoji nešto čisto i lijepo u ovoj fazi što mnogi odrasli umjetnici nastoje ponovno uhvatiti.
U magli se sjećam vlastitog napredovanja kroz ove faze – uzbuđenja pri prvom crtanju prepoznatljivih oblika, ponosa pri stvaranju prvog portreta, postupnog razvoja tehničkih vještina. Ono što je učinilo razliku u mom razvoju nije bio sirovi talent, već okruženje koje je poticalo eksperimentiranje i cijenilo proces koliko i rezultat.
Postoji fascinantan paradoks: umjetnici često provode desetljeća usavršavajući tehničke vještine, samo da bi radili na ponovnom hvatanju nesputanog izražavanja djetinjstva. Kako je Picasso navodno slavno rekao: “Trebale su mi četiri godine da naučim slikati kao Raphael, ali cijeli život da naučim slikati kao dijete.”
Kreativni razvoj i životne vještine
Nit koja povezuje moju dječju umjetničku praksu s mojim profesionalnim životom nije samo estetsko cijenjenje; radi se o kognitivnom razvoju. Istraživanja dosljedno pokazuju da rano umjetničko obrazovanje razvija sposobnosti rješavanja problema, poboljšava kritičko razmišljanje i gradi otpornost.
Kad pogledam svoje profesionalne vještine danas, mogu pratiti mnogo toga unatrag do onih sati provedenih u stvaranju umjetnosti – sposobnost zamišljanja višestrukih rješenja, udobnost s dvosmislenošću, spremnost za eksperimentiranje i hrabrost za ponovni početak kad nešto ne funkcionira. Ovo nisu samo umjetničke vještine; to su životne vještine.
Kreativno samopouzdanje koje sam razvila kao dijete možda je najveći dar mojih ranih umjetničkih istraživanja. Dok mnogi odrasli oklijevaju nazvati se “kreativnima”, bojeći se prosudbe ili neuspjeha, moja dječja umjetnička praksa usadila mi je vjerovanje da kreativnost nije poseban talent, već prirodni ljudski kapacitet koji se može razviti kroz praksu.
Njegovanje kreativnosti sljedeće generacije
Promatrajući mog mališana kako stvara te prve oznake u mom Bullet Journalu, razmišljam o tome kako želim njegovati njegov kreativni razvoj. Nadam se da ću pružiti isto podržavajuće okruženje koje mi je omogućilo razvoj vlastitih kreativnih kapaciteta – mnoštvo materijala, ohrabrenje bez prosudbe i izloženost širokom rasponu umjetničkih izražaja.
Kao povjesničarka umjetnosti koja kroz DLightful Services pomaže klijentima cijeniti i predstaviti umjetnost, konstantno se podsjećam da kreativni razvoj počinje s ovim ranim šaranjima i nastavlja se kroz cijeli život. Bilo da kuriram izložbu, kroz umjetnički menadžment ili umjetnički coaching, vidim koliko je rano kreativno samopouzdanje važno u oblikovanju našeg odnosa s umjetnošću. Također se stalno podsjećam da način na koji govorimo o umjetnosti treba biti razumljiv što široj publici, što uključuje i najmlađe generacije koje bi mogle odrasti i postati umjetnici, a time i pioniri kulture.
Već razmišljam o tome kako balansirati vodstvo sa slobodom. Postoji osjetljiva granica između podučavanja tehnika i nametanja ograničenja, između pružanja strukture i omogućavanja otkrivanja. Želim podijeliti ono što znam, istovremeno poštujući njegov jedinstveni put istraživanja.
Najvažnije, želim sačuvati tu nesputanu radost stvaranja koju dijele i djeca i veliki umjetnici. U svijetu koji sve više cijeni standardizirane ishode i mjerljive rezultate, sposobnost igranja, istraživanja i drugačijeg razmišljanja postaje još dragocjenija.
Trenutak zatvaranja kruga
Promatrajući šaranja mog mališana u bilježnici, doživjela sam prekrasan trenutak povezanosti kroz tri točke: umjetničko putovanje mog djeteta koje tek počinje, moja vlastita formativna iskustva s umjetnošću i rad slavnih umjetnika koji su proveli životno vrijeme istražujući izradu oznaka.
Razlika između šaranja mog djeteta i Twomblyjevog djela nije jednostavno u tome da jedno visi u muzejima. To je u tome što Twomblyjevo djelo sadrži i spontanu radost stvaranja oznaka I akumuliranu težinu umjetničkog dijaloga, povijesne reference i namjernog estetskog izbora.
Ipak, postoji nešto duboko u prepoznavanju zajedničke niti koja se provlači kroz sve kreativno izražavanje, od najspontanijeg dječjeg šaranja do najsofisticiranijeg umjetničkog iskaza. Ta nit je fundamentalno ljudska želja da ostavimo trag u svijetu, da transformiramo misao u vidljivi oblik, da komuniciramo izvan riječi.
A što s mojim rokovnikom? Sačuvala sam te stranice umjesto da ih izbrišem. One su podsjetnik na ljepotu nesputanog izražavanja, veza s mojim vlastitim umjetničkim korijenima i možda – tko zna – početak još jednog kreativnog putovanja koje bi jednog dana moglo zatvoriti krug.
I kupila sam svom mališanu vlastiti set velikih bojica i bojanki da ga potaknem da se nastavi kreativno izražavati.
Dr. sc. Dora Derado Giljanović, povjesničarka je umjetnosti i osnivačica DLightful Services – gdje ističemo umjetnost kroz kuriranje, umjetnički menadžment te coaching i mentoriranje umjetnika. Vjerujemo da umjetnost treba biti pristupačnom publici neovisno o dobi i njihovom predznanju.
Želite li razgovarati o tome kako unaprijediti svoju umjetničku viziju? Javite nam se!