Pogled iz sobe mog sina: bilježnice pune eksperimentalnih crteža i neodobreni zidni crteži koji nekako uspijevaju uhvatiti temeljnu ljudsku potrebu za stvaranjem
Dokazi leže upravo na mom stolu, raštrkani po zidovima sinove sobe i u svakom segmentu ljudske civilizacije: primorani smo ostavljati tragove, stvarati, izražavati nešto što se ne može uhvatiti na bilo koji drugi način.
Ti kaotični crteži u njegovoj bilježnici—preklapajući krugovi, odvažne mrlje, linije koje idu nikud i svugdje—nisu samo nasumični tragovi. Oni su dokaz nečega temeljnog u ljudskoj prirodi što smo nekako uspjeli uvjeriti sebe da je opcionalno, dekorativno ili, što je još gore, elitistično.
Umjetnost nije luksuz. Ona je način razmišljanja.
Kognitivna revolucija skrivena pred našim očima
Svaka inovacija, svaki proboj, svako rješenje za ljudske izazove počelo je istim procesom kreativnog razmišljanja koji rezultira umjetnošću. Špiljski crteži u Lascauxu nisu bili samo lijepe slike—naši su ih preci koristili za otkrivanje vizualne komunikacije, razvoj apstraktnog razmišljanja i stvaranje zajedničkih značenja. Bez te osnove, ne bismo razvili pisanje, matematiku ili konceptualne okvire koji su stvorili temelj naše civilizacije.
Kad moj sin prekriva zid neodobrenim crtežom (što kod supruga i mene izaziva pomiješane osjećaje), sudjeluje u istom kognitivnom procesu koji je doveo do svakog ljudskog napretka: sposobnosti zamišljanja nečega što još ne postoji i pronalaska načina kako to ostvariti.
Zbog toga je odbacivanje umjetnosti kao nečeg što je naprosto “lijepo za imati” temeljno nerazumijevanje onoga što umjetnost uistinu jest. Kreativno je rješavanje problema učinjeno vidljivim. Poligon je za onakvo razmišljanje koje omogućuje izume novih tehnologija, rješava složene društvene probleme i gura ljudsko razumijevanje naprijed.
Problem prevođenja
Ali onda stvari postaju komplicirane. Važnost umjetnosti često je nevidljiva upravo zato što tako dobro funkcionira. Vidimo konačni rezultat—sliku, skulpturu, instalaciju—a ne razumijemo kognitivni napor koji ju je stvorio ili kulturne razgovore u kojima sudjeluje.
Tu kustosi postaju ključni. Kako je objasnio Robert Storr, bivši kustos Venecijskog bijenala, u knjizi Sarah Thornton “Seven Days in the Art World”:
“Curators bring things to your attention that would not have otherwise come to your attention. Moreover, they bring works to you in a way that makes some kind of vivid sense.” (slobodni prijevod: “Kustosi vam skreću pozornost na stvari koje inače ne bi privukle vašu pozornost. Štoviše, djela vam predstavljaju na način koji ima jasnog smisla.”)
Razmislite o tome na trenutak. U našem svijetu prezasićenom informacijama, sposobnost skretanja pozornosti na značajne stvari i stvaranje smisla možda je jedna od najvrjednijih vještina uopće. Kustosi ne slažu samo predmete po sobama—stvaraju okvire za razumijevanje.
Kad Storr opisuje svoj pristup grupnim izložbama, napominje:
“It’s not about masterpiece displays; it’s not about choosing the top forty. It’s about creating some kind of texture out of the variety of art—against which individual works can mean more.” (slobodni prijevod: “Ne radi se o izlaganju remek-djela; ne radi se o odabiru četrdeset najboljih. Riječ je o stvaranju neke vrste teksture iz raznolikosti umjetnina—u odnosu na koju pojedinačna djela mogu dobiti veće značenje.”)
Ovdje je već riječ o sofisticiranom kulturnom radu. Radi se o stvaranju konteksta u kojima se pojedinačni dijelovi kreativnog razmišljanja mogu razumjeti, usporediti i nadograditi. Riječ je o činjenju nevidljivog vidljivim.
Demokratizacija razumijevanja
Svijet umjetnosti ima reputaciju ekskluzivnosti, ali ovaj pristup promašuje bit. Problem nije što je umjetnost sama po sebi elitistična—već smo stvorili nepotrebne prepreke razumijevanju. Kad objašnjavamo suvremenu umjetnost akademskim žargonom umjesto jasnim jezikom, kad pretpostavljamo prethodno znanje umjesto pružanja konteksta, kad tretiramo razumijevanje kao privilegiju umjesto kao vještinu koju svatko može razviti, ne uspijevamo u svom najvažnijem poslu.
Upravo zbog toga postoji DLightful Services. Naša misija nije učiniti umjetnost dostupnijom tako što je pojednostavljujemo—već učiniti je dostupnijom kroz bolje objašnjavanje. Vjerujemo da svatko može razumjeti i cijeniti umjetnost kad je predstavljena s jasnoćom, kontekstom i iskrenim entuzijazmom umjesto pretencioznošću.
Svaki put kad pomognemo umjetniku da jasnije artikulira svoju viziju ili podržimo galeriju u komuniciranju zašto su njihove izložbe važne ili prevedemo složenu teoriju umjetnosti u praktične uvide, radimo prema istom cilju: činjenju važnosti umjetnosti vidljivom i razumljivom široj publici.
Šira slika
Ti crteži na zidu mog sina podsjećaju me da je nagon za stvaranjem, izražavanjem, vizualnim rješavanjem problema koji je zdubokom ljudski. Ali negdje između djetinjstva i odrasle dobi, mnogi se uvjere da je umjetnost nešto što se događa drugim ljudima, na posebnim mjestima, prema pravilima koja ne razumiju.
U tome leži prava tragedija. Ne u tome što neki ljudi ne “kuže” umjetnost, već što smo organizirali naše kulturne institucije i razgovore na način koji ljude isključuje iz nečega što bi trebalo biti prirodno kao disanje.
Kako Storr kaže:
“Great art is essentially work that has proven inexhaustible in terms of the value it gives to those who pay attention to it.” (slobodni prijevod: “Velika umjetnost u biti je rad koji se pokazao neiscrpnim po pitanju vrijednosti koju daje onima koji joj posvećuju pozornost.”) Ključna fraza tu je “onima koji joj posvećuju pozornost.”
Ne onima koji imaju posebnu obuku ili skupo obrazovanje ili unutarnje znanje. Onima koji posvećuju pozornost.
Naš posao—bilo da smo kustosi, galeristi, umjetnici ili jednostavno ljudi kojima je stalo do kulture—jest stvaranje više prilika da ljudi posvete pozornost na umjetnost i nagraditi tu pozornost umjetnošću koja ih ispunjava.
Jer kad se ovo dogodi, kad netko stvarno vidi i razumije umjetničko djelo po prvi put, nešto klikne. Prepoznaju proces kreativnog razmišljanja koji koriste cijeli život, samo primjenjen s više namjere i vještine. Vide vezu između umjetničke inovacije i drugih vrsta inovacija. Razumiju da umjetnost nije odvojena od praktičnog života—ona je motor koji praktični život čini mogućim.
Ovakvo shvaćanje umjetnosti mijenja cijelu paradigmu. A počinje s ozbiljnim shvaćanjem naših prvih crteža.
Koji trenuci kreativnog izražavanja kojima ste svjedočili vas podsjećaju zašto je umjetnost važna? Kako premostiti jaz između umjetničke inovacije i javnog razumijevanja?