“Možda je moj rad samo dekoracija.”
Ova rečenica, izgovorena tiho tijekom naše nedavne sesije, natjerala me da zastanem na trenutak. Ne zato što je neobična—čujem je stalno—već zato što otkriva dublju istinu o tome kako umjetnici sabotiraju vlastiti razvoj.
Umjetnica koja ju je izgovorila (nazvat ću je Marina) stvara zapanjujuće radove. Ali umjesto da vidi konceptualnu sofisticiranost svog rada, vidjela je samo “lijepe slike.”
Zanimljivost je da umjetnici koji stvaraju čisto dekorativni rad nikad ne postavljaju ovo pitanje. Oni znaju svoju svrhu i zadovoljni su s njom. To je kao ona “ako se pitate jeste li dovoljno pametni/sposobni za nešto, lako moguće da i jeste” – jer pokazujete dovoljno samosvijesti. Sama činjenica da se pitate je li vaš rad “samo” dekoracija ukazuje na to da vjerojatno nije.
Sindrom dekorativne umjetnosti: epidemija samosabotaže
Tijekom proteklih mjeseci, razgovarala sam s desecima umjetnika koji se bore s ovim pitanjem. Svaki put, obrazac je isti:
- Stvaraju rad koji ih intuitivno pokreće
- Netko (često dobronamjerno) pita “što to znači?”
- Umjetnik se smrzne, ne može artikulirati odgovor
- Zaključuju da je njihov rad sigurno plitak ili čisto dekorativan
- Počinju sumnjati u cijelu svoju praksu
Ovaj ciklus je ubojit za kreativni razvoj. Ne zato što dekorativna umjetnost nema vrijednost (ima je), već zato što pogrešna samodijagnoza vodi do pogrešnih “lijekova.”
Što teorija zapravo kaže o vašoj umjetnosti
Arthur Danto, u svojoj revolucionarnoj knjizi The Transfiguration of the Commonplace (1981), tvrdi nešto radikalno: razlika između umjetničkog djela i običnog objekta nije u tome kako izgledaju, već u “atmosferi umjetničke teorije” koja ih okružuje (str. 13).
Razmislite o tome na trenutak. Duchampov pisoar postao je Fontana ne zbog promjene u objektu, već zbog promjene u kontekstu i namjeri.
Kada Marina pita “Je li moj rad samo dekoracija?”, ona već sudjeluje u vrsti kritičkog dijaloga koji njezin rad čini umjetnošću. Dekoracija ne preispituje sebe; umjetnost to čini.
Teoretičar Hans Belting ide još dalje u The End of the History of Art? (1987), argumentirajući da “umjetnost postaje umjetnost tek kada se o njoj govori kao o umjetnosti” (str. 67). Nije dovoljno stvarati—morate moći artikulirati zašto i kako stvarate.
Nemojte me krivo shvatiti – nije cilj s ovom teorijom izmišljati toplu vodu i stvarati narativ oko djela koja ga nemaju. Nije cilj ukalupljivati radove u teoriju. Nije cilj ništa “opravdavati” nego, kroz teoriju, potaknuti vas na razmišljanje o vlastitom radu.
Jezik koji vam nedostaje (i zašto ga niste naučili na akademiji)
Malo okrutne istine: većina umjetničkih akademija izvrsno vas uči kako stvarati, ali ne nužno kako govoriti o onome što stvarate. Dijelom da, ali im no nije prioritetno.
Nedavno sam radila s konceptualnom umjetnicom—nazvat ću je Iva—koja je pripremala portfolio za važne međunarodne prijave. Njezin rad bio je tehnički briljatan ali konceptualno neusredotočen. “Znam što želim reći,” objasnila je frustrirano, “ali riječi jednostavno ne dolaze.”
Kroz naše sesije, nismo “izmislili” značenje za njezin rad. Umjesto toga, otkrili smo jezik koji je već bio tamo, skriven ispod površine. Kao što je Rosalind Krauss primijetila u The Originality of the Avant-Garde (1985): “Praksa nije definirana u odnosu na dani medij… već u odnosu na logičke operacije na skup kulturnih pojmova” (str. 288).
Ivin rad već je sadržavao te logičke operacije. Trebala je samo vokabular da ih opiše. Sada, dok finalizira prijave, njezin portfolio ima koherentnost koja čini svaki pojedinačni rad jačim.
Tri pitanja koja mijenjaju sve
Umjesto da pitate “Je li moj rad dekoracija?”, pokušajte s ovim:
- “Koje odluke donosim tijekom stvaranja?” Svaka odluka—boja, kompozicija, materijal—nosi značenje. Možda ga ne možete odmah artikulirati, ali postoji. Dokumentirajte svoje odluke. Obrazac će se pojaviti.
- “Što me privlači ovom pristupu?” Vaši instinkti nisu slučajni. Ako vas nešto dosljedno privlači, postoji razlog. Ta privlačnost je početak vašeg konceptualnog okvira.
- “Kako moj rad razgovara s drugim radovima?” Nijedan rad ne postoji u vakuumu. S čime vaš rad ima veze? Što osporava? Što sadrži u sebi? Ti odnosi su vaš kontekst.
Praktični vodič za razvijanje umjetničkog jezika
Tjedan 1-2: Dokumentirajte bez osuđivanja
Fotografirajte svoj rad u procesu. Zapisujte svaku odluku, koliko god trivijalna izgledala. Ne pokušavajte pronaći “duboko značenje”—samo dokumentirajte.
Tjedan 3-4: Tražite uzorke
Pregledajte svoje bilješke. Koje riječi se ponavljaju? Koje teme se pojavljuju? Ne forsirajte veze—pustite ih da se prirodno pojave.
Tjedan 5-6: Testirajte artikulaciju
Pokušajte objasniti svoj rad nekome tko nije umjetnik. Gdje zapinjete? To su područja koja trebaju pažnju. Gdje se stvari razvijaju prirodno? To je vaš autentični glas.
Tjedan 7-8: Rafinirajte i ponavljajte
Napišite tri verzije svoje umjetničke izjave: 50 riječi, 150 riječi, 300 riječi. Svaka verzija će vas prisiliti na veću jasnoću, a najteže će biti sve zbiti u samo 50 riječi.
Zašto ovdje govorimo o nečem više od “samo” prodaje vaših radova
Razvijanje umjetničkog jezika služi za puno više svrhe od samo marketinga ili impresioniranja galerista i kustosa. Riječ je o:
- Jasnoći vizije: Kada možete artikulirati što radite, možete to raditi s većom namjerom
- Umjetničkoj evoluciji: Jezik omogućuje da prepoznate i razvijete teme u svom radu
- Profesionalnoj vjerodostojnosti: Galerije, kustosi i kolekcionari očekuju artikulaciju
- Osobnoj validaciji: Prestanete sumnjati je li vaš rad “dovoljno dobar”
Vaš rad nije “samo” [popunite prazninu]
Ako se pitate je li vaš rad “samo dekoracija”, već ste prešli prag koji dekoraciju dijeli od umjetnosti. Pitanje nije je li vaš rad ima značenje—pitanje je kako artikulirati značenje koje već postoji u njemu.
Skoro svaki umjetnik s kojim radim dolazi s ovom brigom ili varijacijom na temu: “Možda moj rad nije dovoljno dubok.” Svaki put, rad pokazuje dubinu koju umjetnik jednostavno nije mogao vidjeti—ili artikulirati—sam.
(Upravo zato postojimo. Ne da bismo vašem radu dali značenje, već da vam pomognemo otkriti i artikulirati značenje koje je uvijek bilo tamo.)
Poziv na razmišljanje: Koje aspekte vašeg rada intuitivno razumijete ali ne možete objasniti riječima? Što bi se promijenilo u vašoj praksi kad biste mogli jasno artikulirati svoju viziju?
Podijelite svoje iskustvo s razvijanjem umjetničkog jezika. Normalizirajmo činjenicu da artikulacija zahtijeva praksu—i da je to vještina koju možete razviti. Javite nam se bilo kada!
Bibliografija:
- Belting, Hans. The End of the History of Art? Chicago: University of Chicago Press, 1987.
- Danto, Arthur C. The Transfiguration of the Commonplace: A Philosophy of Art. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1981.
- Krauss, Rosalind. The Originality of the Avant-Garde and Other Modernist Myths. Cambridge, MA: MIT Press, 1985.