Nedavno sam po prvi put zaprljala cipele razgledavajući izložbu.
Zašto je to bitno, pitate se?
Govori o tome koliko izložba zahtijeva interakcije. U ovom je slučaju djelo “Luminous light” Uga Rondinona kojeg je umjetnik pozdravio u Galeriji Kula.
Izložba je naizgled jednostavna – sastoji se samo od jednog rada; brončane munje obojane u žarko žutu boju, okružene pijeskom (koji je uzrok mojih zaprljanih cipela).
Munja i pijesak ispunjavaju cijeli prostor galerije i pozivaju vas da siđete do njih i šećete među njih.
I jednom kad to učinite, shvatite zašto je tome tako. Dosad nikad niste bili tako blizu munji i tako je jasno vidjeli kao u tom trenutku. Njezina žarko žuta boja tako iskače – nameće vam se. Šećete po pijesku čiji zvuk ne možete zanemariti jer je jedino što čujete. A grmljavina tek predstoji.
Reklo bi se da “Luminous light” metaforički rasvjetljava fenomen prirode koji fascinira ljude još od pradoba. Nekoć smo se munjama divili kao djelima bogova. No, ni danas nismo daleko od toga – fotografiramo ih i snimamo mobitelima ili ih pokazujemo jedni drugima: “Vidi, sijeva” pitajući se koliko je daleko grom udario od nas, brojeći sekunde.
Munje su i dalje pomalo enigmatične, premda sada znamo da je “samo” u pitanju elektricitet.
I tako se nađete pred munjom u galeriji, gledajući put gore kao što biste da ste se našli pred pravom munjom. No, ovog puta je možete proučavati i apsorbirati njenu veličanstvenost koliko hoćete umjesto da je vidite samo na prolazni trenutak.
Ljepota je ponekad u takvim malim blagodatima.
