Veliki prasak nije bio onakvim kakvog ga zamišljamo – blještav poput vatrometa, popraćen slavljem i fanfarom. Naprotiv – njegovom je svjetlu trebalo više stotina tisuća godina da se oslobodi i obasja svemir, a živih bića još nije bilo da proslave vlastito postojanje.
Za Velikog praska, zvijezde su nastale zahvaljujući sili teže koja je njihove molekule dovoljno sljubila. Ove iste zvijezde su, po presušivanju svoje nuklearne energije, počele propadati u sebe, čime su nastajale crne rupe – džepovi svemira u kojima je sila teže toliko snažna da guta čak i svjetlo. Crnina – nedostatak svjetla, a time i boje; bjelina – prevlast svjetla i prisutnost svih boja u jednome.
Ovaj orkestar zbivanja, ova svemirska drama, na žalost je nešto čemu nismo svjedočili. Ples molekula, stoljetni bljesak, implozija zvijezda i usisavanje materije poput naglog decrescenda dočarani su, barem na trenutak i barem u jednom aspektu, u simbiozi radova dvaju umjetnika – Tonke Jelače Marijančević i Dražena Pejkovića.
Naizgled suprotne, Draženove i Tonkine skulpture imaju mnogo toga zajedničkog. Reklo bi se da su sazdane od iste kozmičke materije. Oboje grade skulpture polazeći od žičane osnove. Tonka pažljivo gradi svoje skulpture od finog papira i nježnog pamuka. No, i Draženova su klupka crnine zapravo nježna usprkos prvotnom dojmu oštrine i nakostriješenosti – rađena od crnih niti, pomno vezanih poput čipke oko gipsano-žičanog kostura.
Dva su ovo kiparska rukopisa koja se sudaraju i stvaraju novi život i novu interpretaciju. A da nema njihove suprotnosti, ne bi bilo ni tog novog života.
Postavljena na tri punkta u galerijskom prostoru strše dramatične, crne skulpture Dražena Pejkovića. Središnje „kozmičko jaje“ utjelovljenje je Velikog praska – dramatično i crno. No, iz njega zato izvire zraka svjetla, „Velika mahuna“ Tonke Jelače Marijančević, koja prodire u njega i iz njega se izlijeva, šireći se po galeriji. Njezina mekana, pamučna nutrina gnijezdo je života. Svjetlo je to koje je nastalo iz velikog praska i zahvaljujući kojem su rođene brojne zvijezde i klice budućeg života. Ovo nas upućuje da čak i usred kozmičke tmine, svjetlo će naći načina da se probije.
Po podu rasute Tonkine krilate „klice“ – skulpture rađene od nježnog papier-mâchéa – suprotnost su Draženovim prividno grubim, crnim totemima koji se doimaju da štite „kozmičko jaje“ u stražnjem dijelu galerijskog prostora. Tonkine sjemenke, točkasto rasute po tlu, naizgled ogledaju zvjezdano nebo prema kojem gledamo s toliko divljenja.
Ove malene ali moćne bijele klice plešu oko Draženovih crnih totema, kao da ih zadirkuju što ih ne mogu progutati, nalik crnim rupama koje gutaju svjetlo.
Kozmički ples je orkestriran, a galerija postala svemir u malome.
Pruži nam se prilika da budemo svjedoci Velikog praska – doista emotivni nabijen trenutak. U jednoj krajnosti nas može obuzeti osjećaj minornosti spram veličine svemira, a u drugoj osjećaj pripadnosti i zahvalnosti za time što nam je život podaren…
Kustos: Dora Derado Giljanović
Mjesto: Studio 21, Split
Vrijeme: 27. 2. – 13. 3. 2024.
