Sjećate li se zadnjeg puta kad ste stajali pred umjetničkim djelom i osjetili nešto — stvarno nešto — a niste znali zašto?
Možda je bio prizor u galeriji koji vas je zaustavio usred koraka. Možda ste pročitali jedan jedini kustoski tekst koji je potpuno promijenio način na koji gledate izložbu. Možda vam je netko ispričao priču o nastanku nekog rada, i odjednom je sve što ste do tog trenutka vidjeli kao „zanimljivo” postalo nezaboravno.
Taj trenutak — kad se nešto „uključi” — nije slučajnost. To je priča koja radi svoj posao.
Radim u kulturi preko četrnaest godina, i ako sam išta naučila, naučila sam ovo: između umjetničkog djela i čovjeka koji ga promatra uvijek stoji priča. Ponekad je ta priča pažljivo oblikovana — kustoskim tekstom, izjavom umjetnika, postavljanjem u prostor. Ponekad je prepuštena slučaju, i tada je čovjek koji gleda prepušten sam sebi, bez ikakvih alata za razumijevanje. Razlika između jednog i drugog scenarija može biti razlika između izložbe koja živi u sjećanjima ljudi mjesecima i one o kojoj nitko neće moći reći ništa osim „ma, bilo je ok”.
Ovo nije tekst o marketingu. Ovo je tekst o nečemu puno starijem i puno moćnijem od bilo kakve prodajne strategije.
Priče kao temelj svega što jesmo
Yuval Noah Harari u svojoj knjizi Nexus (2024.) tvrdi da su priče ono što je Homo sapiensa učinilo najmoćnijom vrstom na planetu — ne zato što smo najpametniji, nego zato što jedini možemo surađivati u neograničenom broju zahvaljujući zajedničkim narativima.1 Dok se čimpanze organiziraju u zajednice od najviše 20–60 pojedinaca (jer se oslanjaju isključivo na osobne veze), ljudi mogu formirati mreže od milijardu i više članova — sve dok dijele istu priču.2
Zamislite: globalna trgovačka mreža povezuje oko osam milijardi ljudi. Ti se ljudi nikad neće sresti, ne govore isti jezik, ne žive na istom kontinentu. Pa ipak, surađuju svaki dan — jer dijele priču o vrijednosti valuta, o pouzdanosti institucija, o značenju ugovora. Kad razmišljate o tome, novac je zapravo jedan od najuvjerljivijih narativa u povijesti: komadić papira ili broj na ekranu koji ima vrijednost samo zato što se svi slažemo da je ima.
A sada razmislite o tome kako funkcionira svijet umjetnosti — i vidjet ćete kamo idem s ovim.
Mozak traži priču — htjeli mi to ili ne
Kendall Haven, u knjizi Story Proof (2007.), sažima rezultate brojnih kognitivnih istraživanja i zaključuje da ljudski um koristi priče kao primarnu mapu za razumijevanje, pamćenje i planiranje — ne samo tuđih iskustava nego i vlastitog života.3 Živimo u pričama jer mislimo u pričama.
To znači da kad netko stoji pred umjetničkim djelom — bio to kustos koji razmišlja o koncepciji izložbe, kolekcionar koji procjenjuje akviziciju, voditelj galerije koji bira program, ili posjetitelj koji je ušao iz čiste znatiželje — njihov mozak automatski traži narativ. Traži priču. Traži nešto na što se može „zakačiti”, nešto što može pohraniti u memoriju i kasnije prepričati nekome drugome.
Ako tu priču ne ponudimo — bilo mi kao kustosi, galeristi, umjetnici ili kulturni djelatnici — mozak promatrača će je stvoriti sam. I tu nastaje problem, jer ta spontano stvorena priča možda nema nikakve veze s onim što je rad trebao komunicirati.
Narativ koji oblikuje stvarnost
Harari u Nexusu uvodi pojam „brenda” kao specifične vrste priče — priče koja se veže uz proizvod, osobu ili instituciju, a koja ne mora nužno odgovarati objektivnim kvalitetama onoga što opisuje.4 I ne, ne govorim samo o komercijalnim brandovima. Govorim o svakom umjetniku čiji se opus predstavlja javnosti, svakoj galeriji koja gradi svoj identitet, svakom muzeju koji odabire što će izložiti (a time i — što neće).
Kad kustos piše predgovor izložbi, on gradi narativ. Kad galerija odluči kako će pozicionirati program, ona priča priču. Kad muzej bira koje radove iz fundusa izložiti u stalnom postavu, on odlučuje koji će se dio kulturne priče ispričati, a koji prešutjeti.
I te priče stvaraju stvarnost. Harari opisuje koncept „intersubjektivne stvarnosti” — stvari poput zakona, nacija, valuta i ideologija koje postoje samo zato što dovoljno ljudi vjeruje u istu priču.5 Vrijednost umjetničkog djela nije upisana u platno ili mramor. Ona nastaje u prostoru između ljudi koji o tom djelu razgovaraju, pišu i razmišljaju. Desetke tisuća bitcoina su 2010. godine bile vrijedne dvije pizze; jedanaest godina kasnije, isti iznos je vrijedio stotine milijuna dolara.6 Promijenile su se samo priče koje smo si pričali o bitcoinu. Pizze su ostale iste.
(Zato kustos koji zna napisati dobar predgovor izložbi zapravo ne „piše samo tekst” — on ili ona suoblikuje percepciju, a time i vrijednost umjetničkog rada.)
Kad priča krene krivo
Moć priče je dvosjekli mač.
Harari posvećuje značajan dio Nexusa analizi kako su priče kroz povijest služile ne samo za otkrivanje istine nego i za održavanje društvenog poretka — a te dvije funkcije su često u sukobu.7 Jednostavna, emocionalno nabijeno ispričana fikcija može biti daleko uvjerljivija od složene, neugodne istine. Nacionalni mitovi, ideologije, pa čak i znanstvene paradigme — sve su to priče koje oblikuju način na koji razumijemo svijet, a svaka od njih u nekom trenutku neizbježno pojednostavljuje ili iskrivljuje dio istine nauštrb koherentnosti.
U svijetu umjetnosti, ovo se očituje na barem dva načina.
Prvi: umjetnički rad čija poruka nije jasno artikulirana može biti potpuno krivo protumačen. Rad koji propituje nacionalni identitet može biti iskorišten za propagandu. Rad koji je duboko osoban može biti sveden na formalističku analizu koja promašuje bit. Bez jasnog narativa koji prati djelo — bilo kroz kustosku interpretaciju, izjavu umjetnika, ili kontekstualizaciju u izložbenom prostoru — interpretacija je prepuštena svima ostalima.
Drugi: dobro ispričana priča može umjetničkom djelu dati snagu koja daleko nadilazi ono što bi sam vizualni objekt mogao postići. Pomislite na Duchampov pisoar. Bez priče — bez konteksta dadaizma, bez provokacije usmjerene prema institucionalnom svijetu umjetnosti, bez pitanja „što je uopće umjetnost?” — to je samo sanitarni objekt. S pričom, to je jedno od najutjecajnijih umjetničkih djela 20. stoljeća. A tu priču su ispričali i kustos, i kritičar, i sam Duchamp, i svaka sljedeća generacija povjesničara umjetnosti koja se na nju nadovezala.
Priče su lijek
Clarissa Pinkola Estés, jungovska analitičarka i cantadora (čuvarica starih priča), u uvodu svoje knjige Women Who Run with the Wolves (1992.) piše da su priče lijek — da imaju takvu moć da od nas ne zahtijevaju ništa osim da slušamo.8 Estés dolazi iz tradicije u kojoj se znanje prenosi usmenim putem, kroz mitove, bajke i pripovijesti koje sadrže „upute” za navigiranje složenostima života.
Ovo me godinama fascinira jer mislim da je primjenjivo i na ono čime se bavim svaki dan. Kad radim s umjetnicima, kustosima ili institucijama — bilo kroz individualni coaching, kritičke razgovore, pisanje tekstova ili pripremu izložbi — moj posao nije da nekome diktiram što njegov ili njezin rad znači. Moj posao je pomoći da se pronađe i artikulira priča koja je već tamo, utkana u proces, u odluke koje su se donosile, u materijale koji su se birali, u teme koje nekoga opsjedaju.
Jer priča o umjetničkom djelu nije nešto što se lijepi izvana. Ona je već unutra. Treba je samo iskopati, oblikovati i ispričati na način koji će rezonirati s onima koji slušaju.
Što to konkretno znači?
Za umjetnice i umjetnike
Vaš rad priča priču — pitanje je samo slušate li je. Kad se pripremate za izložbu, natječaj ili razgovor s galerijom, ne razmišljajte o „opisu rada”. Razmišljajte o priči. Zašto ovaj rad? Zašto sada? Što se promijenilo u procesu? Koji je bio onaj trenutak kad ste znali da djelo funkcionira”? Što vas je držalo budnim/om dok ste ga stvarali?
To nisu marketinška pitanja. To su pitanja koja otkrivaju srž umjetničkog istraživanja — a kad znate odgovor na njih, komunikacija postaje lakša jer postaje iskrena.
Za galerije i muzeje
Svaka izložba je narativ. Svaki predgovor, svaki popratni tekst, način na koji se radovi postavljaju u prostor — sve to priča priču. Pitanje nije treba li narativ postojati (on uvijek postoji, htjeli mi to ili ne), nego tko ga oblikuje i s kojom namjerom.
Dobar kustoski tekst ne objašnjava djelo — on ga kontekstualizira. Daje promatraču okvir unutar kojeg može izgraditi vlastito iskustvo. Loš tekst ili nikakav tekst ostavlja promatrača bez alata za razumijevanje, a time i bez mogućnosti da ostvari smislenu vezu s radom. A galerija ili muzej koji sustavno zanemaruju narativnu dimenziju izložbi riskiraju nešto gore od lošeg teksta na zidu — riskiraju da njihov program postane zamjenjiv.
Za kolekcionare
Priča koju djelo nosi sa sobom — provenijencija, kontekst nastanka, mjesto u opusu umjetnika — nije „dodatak” već integralni dio vrijednosti djela. Kolekcija bez priče je gomila predmeta. Kolekcija s pričom je kulturno nasljeđe.
Narativ nije ukras
Ovo je možda najvažnija poruka ovog teksta: narativ nije nešto što stavimo „oko” umjetničkog djela da bismo ga ljepše zapakirali. Narativ je način na koji ljudski mozak razumije svijet. Haven zaključuje da su istraživanja „bez izuzetka” potvrdila da su priče iznimno učinkovit medij za prijenos činjeničnih, konceptualnih, emocionalnih i prešutnih informacija.9
A umjetnost, u svojoj biti, jest komunikacija. Djelo čija poruka ne dopire ni do koga — koliko god bilo formalno besprijekorno — propušta svoju temeljnu funkciju. Ne zato što umjetnost mora biti „razumljiva svima” u nekom banalnom smislu, nego zato što umjetnost postoji među ljudima. Između stvaratelja i promatrača. U tom prostoru između — prostoru koji se gradi pričama.
Harari bi rekao: umjetnička djela su čvorišta u informacijskim mrežama, a priče su lanci koji ih povezuju s ljudima.10 Bez priče, djelo ostaje izolirano. S pričom, ono može putovati svijetom — na krilima tračeva, anegdota, kustoskih tekstova, članaka, društvenih mreža — i ostaviti trag daleko širi i dublji od fizičkog objekta koji ga je pokrenulo.
I upravo to je, u konačnici, moj posao. Pomagati da te priče izađu na svjetlo.
Vaša,
Dora Derado Giljanović
Ovaj tekst dio je serije tekstova o kulturi, umjetnosti i prezentaciji na blogu DLightful Services. Ako vam treba pomoć s građenjem narativa — bilo za umjetničku praksu, kustoske tekstove ili prezentaciju programa — javite se.
1 Yuval Noah Harari, Nexus: A Brief History of Information Networks from the Stone Age to AI (New York: Random House, 2024.), poglavlje 2.
2 Harari, Nexus, poglavlje 2.
3 Kendall F. Haven, Story Proof: The Science Behind the Startling Power of Story (Westport, CT: Libraries Unlimited, 2007.), vii.
4 Harari, Nexus, poglavlje 2.
5 Harari, Nexus, poglavlje 2.
6 Harari, Nexus, poglavlje 2.
7 Harari, Nexus, poglavlje 2–3.
8 Clarissa Pinkola Estés, Women Who Run with the Wolves: Myths and Stories of the Wild Woman Archetype (New York: Ballantine Books, 1997.), 14.
9 Haven, Story Proof, 122.
10 Harari, Nexus, poglavlje 2.
Bibliografija
Estés, Clarissa Pinkola. Women Who Run with the Wolves: Myths and Stories of the Wild Woman Archetype. Repr. Ballantine Books, 1997.
Harari, Yuval Noah. Nexus: A Brief History of Information Networks from the Stone Age to AI. First edition. Random House, 2024.
Haven, Kendall F. Story Proof: The Science Behind the Startling Power of Story. Libraries Unlimited, 2007.