Radikalni čin sporog čitanja u svijetu koji ne prestaje skrolati

Trebalo mi je tri mjeseca da završim knjigu Seven Days in the Art World autorice Sarah Thornton. Tri cijela mjeseca za knjigu od 294 stranice. U našoj kulturi brze konzumacije sadržaja, to mi se čini toliko sporo da mi je pomalo neugodno.

Ali evo što se dogodilo tijekom ta tri mjeseca: nisam samo pročitala tu knjigu—živjela sam s njom. Raspravljala sam s njom uz kavu. Švrljala sam bilješke po marginama dok stranice nisu počele izgledati kao zid teoretičara zavjere. Pauzirala sam usred poglavlja da redizajniram cijele dijelove posla. Kad sam stigla do zadnje stranice, Thorntonini uvidi promijenili su način na koji razmišljam o umjetničkom obrazovanju, kritici i svijetu umjetnosti uopće.

Ta knjiga nije samo informirala moj rad—transformirala ga je. Programi mentorstva za umjetnike koje sada vodim? Nastali su iz Thorntonovih zapažanja o tome kako kritika stvarno funkcionira na MFA studijima. Struktura mojih grupnih sesija? Inspirirana njezinim analizama učinkovitog umjetničkog dijaloga. Sama pretpostavka da umjetnicima trebaju strukturirane povratne informacije i teorijska utemeljenost? Potvrđena njezinim istraživanjem o tome kako se uspješni umjetnici stvarno razvijaju.

Koristila sam Seven Days kao radnu bilježnicu.

Nestanak umijeća sporog čitanja

Kad smo odlučili da je brža komzumacija informacija bolja? Negdje između uspona društvenih mreža i pada naše sposobnosti koncentracije, počeli smo tretirati knjige kao sadržaj za konzumaciju umjesto kao ideje za probavu.

Konstantno to vidim u svijetu umjetnosti. Umjetnici skrolaju po Instagramu tražeći “inspiraciju”, prelijeću preko člankaka o umjetničkim trendovima i pitaju se zašto im praksa djeluje plitko ili bez smjera. Dave se u informacijama, a gladuju za uvidima.

Razlika između informacije i uvida je vrijeme. Informacija je ono što upijete u trideset sekunda skrolanja. Uvid je ono što nastaje kad sjedite s idejom dovoljno dugo da proklija, izazove vaše pretpostavke i poveže se s drugim konceptima o kojima razmišljate.

Zašto kreativci trebaju postati bolji konzumenti

Stvorili smo kulturu opsjednutu proizvodnjom. Svaki umjetnik treba prisutnost na društvenim mrežama. Svaki kreativac mora graditi svoj brend. Platforma, platforma, platforma. Ali što je s informacijama koje konzumiramo i njihovom kvalitetom? Jesmo li sposobni dovoljno dugo šutjeti da nešto naučimo?

Najzanimljiviji umjetnici koje poznajem aktivni su čitatelji. Ne umjetničkih časopisa (iako i oni imaju svoje mjesto), već knjiga koje ih tjeraju na drugačije razmišljanje. Filozofija. Znanost. Povijest. Književnost. Razumiju da kreativnost ne podrazumijeva samo izražavanje onoga što već nosite u sebi—već proširivanje znanja.

Kad duboko čitate, ne skupljate samo materijal za sljedeći projekt. Remodelirate sustav za prepoznavanje obrazaca u vašem mozgu. Gradite sofisticiraniju unutarnju bazu podataka ideja, veza i mogućnosti.

Manifest sporog čitanja

Sporo čitanje ne znači biti spor čitatelj—znači čitati s namjerom. Znači dati idejama vrijeme koje im treba da se ukorijene.

Evo kako sporo čitanje stvarno izgleda:

Raspravljate s autorom. Dobre knjige trebaju izazvati nesuglasice. Tjednima sam se borila s Thorntoninom analizom poglavlja o umjetničkim časopisima, dovodila sam u pitanje funkcionira li tradicionalna umjetnička kritika još uvijek značajno u našem digitalnom dobu ili je postala komora u kojoj komunicira sama sa sobom.

Pauzirate za razmišljanje. Kad vas ideja zaustavi u hodu, zaustavite se. Ne žurite kroz tekst da postignete dnevnu kvotu stranica. Sjedite s nelagodom ako je potrebno, a nelagode će biti ako knjiga izazove vaš pogled na svijet.

Povezujete. Sporo čitanje je asocijativno. Onaj odlomak o umjetničkoj kritici povezuje se s nečim što ste pročitali prije tri godine, što se odnosi na razgovor koji ste vodili prošli tjedan, što odjednom osvjetljava problem koji pokušavate riješiti.

Primjenjujete ono što učite. Najbolje knjige postaju priručnici za bolje razmišljanje. Vodila sam tekući dokument o tome kako Thorntonini uvidi mogu poboljšati moje programe mentorstva za umjetnike. Na kraju sam imala nacrt za potpuno novi sklop usluga.

Zašto vašoj praksi trebaju knjige (i to prave)

Objave na društvenim mrežama daju vam reakcije. Članci daju informacije. Ali knjige daju kontekst—sustave razmišljanja koje možete primijeniti u više situacija.

Kad radim s umjetnicima u svojim programima mentorstva, oni koji najbrže napreduju uvijek su čitatelji. Imaju bogatiji vokabular za rasprave o svom radu. Mogu kontekstualizirati svoju praksu unutar širih kulturnih razgovora. Ne samo da stvaraju umjetnost—sudjeluju u trajnom dijalogu o tome što umjetnost može biti i činiti. Upravo zato naši grupni programi mentorstva za umjetnike temelje se na člancima, poglavljima knjiga i umjetničkim manifestima koje čitamo i komentiramo zajedno—jer značajan umjetnički dijalog zahtijeva zajedničke intelektualne temelje.

To ne znači da svatko mora biti akademik već da možete promišljenije prakticirati svoju umjetnost/umijeće. Bilo da razvijate svoj umjetnički glas, kurirate izložbe ili jednostavno pokušavate razumjeti zašto vas određena umjetnička djela pogađaju, knjige pružaju dubinu koju fragmenti online sadržaja jednostavno ne mogu pružiti. Zato naši individualni programi mentorstva za umjetnike uključuju prilagođene popise za čitanje—jer prave knjige u pravo vrijeme mogu ubrzati umjetnički razvoj na načine na koje generični savjeti nikad ne mogu.

Akumulacija ideja

Svaka knjiga koju stvarno probavite ne dopunjuje samo vaše znanje—umnožava ga. Svaka knjiga omogućuje da se deje iz različitih izvora počnu povezivati na neočekivane načine.

Thorntonina analiza umjetničkog obrazovanja obogatila je moje razumijevanje učinkovite kritike, što je utjecalo na to kako strukturiram sesije umjetničkog coachinga, što je poboljšalo ishode za umjetnike s kojima radim, što je dovelo do novih uvida o umjetničkom razvoju, što će oblikovati dizajn mojih budućih programa.

Tako funkcionira složena akumulacija ideja koja je rezultat dubokog čitanja.

Stvaranje vremena za duboko čitanje

“Nemam vremena za čitanje knjiga” je ubojica kreativnosti našeg doba. Imate vremena za tri sata skrolanja po društvenim mrežama, ali ne za deset minuta s knjigom? Istina je da smo se navikli žudjeti za dopaminskim udarom konstantne stimulacije.

Čitanje zahtijeva rad drugačijeg mentalnog “mišića”—onog kojem smo većina nas dopustili da atrofira. Ali kao i svaki mišić, može se obnoviti.

Počnite pomalo. Pet stranica prije spavanja. Pet stranica uz jutarnju kavu. To je sedamdeset stranica tjedno—definitivno dovoljno za duboko čitanje i implementaciju ideja koje susrećete. Cilj nije brzina—već dosljednost i dubina.

Zaključak

U našoj žurbi da proizvodimo, dijelimo i brendiramo sebe, zaboravili smo da je bitan dio kreativnosti također i konzumacija (kvalitetnog) sadržaja, ali i dopuštanje drugim umovima da izazovu, inspiriraju i prošire naše vlastito razmišljanje.

Umjetnici koji dosljedno stvaraju djela koja nešto znače ne samo su dobri u izražavanju svojih ideja—dobri su u uzgajanju svojih ideja. A taj rast događa se u tihim prostorima između listanja stranica, gdje uvidi imaju prostora da dišu i ukorijene se.

Dakle, da, nastavite objavljivati. Nastavite stvarati. Nastavite graditi svoju praksu. Ali također nastavite čitati. Prave knjige. Sporo. S namjerom.

Vaš budući rad bit će vam zahvalan.