Živimo od i zahvaljujući prirodi i zemlji, vezani uz nju od početka postojanja ljudske vrste. No, s vremenom, kao da se ova spona između prirode i čovjeka stanjila. Udaljili smo se time i od vlastite prirode.
Naši su preci, počevši od drevnog Babilona, Egipta, Grčke, Rima pa nadalje, štovali prirodu. Svjesni činjenice da su oni podložni njenoj milosti, pa i okrutnosti, darivali su je i odnosili se prema njoj kao prema božanstvu.
Iz ovog je proizašlo hieros gamos – sveto vjenčanje – koje se u nekim kulturama pretvorilo u sveti obred kojim su ljudi nastojali prizvati muški i ženski pol i kroz simbolični (a ponekad i doslovni) čin oplodnje potaknuti plodnost svoje stoke i urod polja. Drugi su, pak, štovali sunce kao muški pol koji omogućuje Majci Zemlji da urodi plodom.1
Dualnosti poput ove (muško–žensko, nebo–zemlja…), a koje su odjek inherentno ljudskih briga i potreba, prisutne su i u čovjeku. Psiholog Carl Gustav Jung prepoznao ih je kao arhetipske sile koje djeluju unutar ljudske psihe, nazivajući ih anima (ženski aspekt u muškarcu) i animus (muški aspekt u ženi). Izvorno, ovi su arhetipi bili vezani isključivo uz magiju plodnosti, no s vremenom je poprimio dublje simboličko značenje. U ranoj antici, fizičko izvođenje svetog vjenčanja (hieros gamos) postupno je preraslo u misterij, a kasnije je kroz gnosticizam i kršćanstvo te prirodnu filozofiju transformirano u metafizički i apstraktni koncept. Jung je ove unutarnje sile vidio kao mostove prema nesvjesnom kada su uravnotežene ili kao rušilačke sile kada nisu integrirane. Anima se tada manifestira kroz nestabilnost, hirovitost i nekontrolirane emocije, dok animus postaje rigidan, dogmatičan i dominantan.2
Upravo tu leži ključ u interpretaciji fotografija Mie Popović. Dualnosti prožimaju njezine fotografije: crno spram bijelog, oštro spram mekog, ono što je unutar fokusa i mutno. Nipošto nije slučajno da su motivi koje Mia bira prirodni.
Ono što je nastalo kao “usputna” fotografija uzeta u trenutku šetnje, postaje meditativni trenutak u vremenu u kojem su zamrznute sve dualnosti čovjeka i prirode. Meko lišće u kontrastu je s oštrim trnjem, a vlati trave, razbarušene vjetrom, mogu jednako predstavljati sebe ili neurone mozga koji okidaju stvarajući nova sjećanja. One su, u suštini, na rubu apstrakcije.
Apstrahirane na ovaj način, Mijine fotografije daju nam priliku da stanemo pred prirodu, vratimo se svojim korijenima, da zaboravimo na trenutak na civilizaciju koja nam ujedno olakšava život, ali nas i udaljava od prirode.
Riječ je, dakako, o balansu čovjeka i prirode, nalik balansu maskulinog aspekta u ženi ili ženskog u muškarcu. Njihova integracija predstavlja put prema cjelovitosti osobe, baš kao što u prirodi nalazimo savršenu ravnotežu suprotnosti. No, za takvu je ravnotežu potrebno zastati, utišati buku civilizacije i ponovno naučiti osluškivati šapat (vlastite) prirode.
- Frazer, James George. The Golden Bough: A Study in Magic and Religion. Wordsworth Reference. Ware: Wordsworth, 1993, 135–146.
- Jung, C. G., R. F. C. Hull, i C. G. Jung. The Archetypes and the Collective Unconscious. 2nd ed. Princeton/Bollingen Paperbacks 20. Princeton, N.J.: Princeton University Press, 1980.
Umjetnica i autorica fotografija: Mia Popović
Kustosica: dr. sc. Dora Derado Giljanović
Vrijeme: 4. 11. – 1. 12. 2024.
Mjesto: Botaničar, Zagreb
