Ili: Ne, neću napisati predgovor samo zato što si mi platio
Jučer sam imala jedan od onih razgovora s mužem koji me istovremeno nasmijao, rastužio i potaknuo da održim spontani TED talk u našoj dnevnoj sobi. Tema? Je li moja “dužnost” kao povjesničarke umjetnosti i kustosice pisati kuratorske predgovore za svakoga tko plati.
Njegov stav (blagoslovljen njegovim ne-umjetničkim srcem): “Ako ti netko plati, zašto ne napisati nešto lijepo? To su samo riječi.”
Samo riječi.
I tu je, dragi moji, naš popodnevni razgovor krenuo nizbrdo.
Etički mutne vode kuriranja
Moj muž je ponudio ovu zanimljivu usporedbu: “To je kao postavljanje podova u stanu. Osoba koja postavlja pod plaćena je za uslugu. Ona nema izbora oko kvalitete poda—samo ga postavlja. Kvaliteta materijala nije odraz rada osobe koja ga postavlja, već budžeta i ukusa osobe koja plaća.”
U ovom scenariju, umjetnik bi bio klijent koji bira pod, a ja bih bila tehničar koji ga samo postavlja. Implikacija je da se ne bih trebala brinuti o kvaliteti “materijala” s kojima radim—samo obaviti posao, uzeti novac i krenuti dalje.
Upravo tu kuriranje umjetnosti fundamentalno odstupa od renovacije doma.
Stvar je u tome da mi kao kustosi ili kritičari nemamo neki međunarodni rubrikat s kvačicama koji određuje kvalitetu. Ne postoji ISO standard za “dobru umjetnost” (iako sam sigurna da netko u Švicarskoj radi na tome). Nemamo Univerzalni Kalkulator Umjetničke Kvalitete™ u koji možemo unijeti varijable i dobiti definitivan odgovor.
Ono što imamo smo mi sami: naše obrazovanje, naše iskustvo, naša prosudba i, najvažnije, naš integritet.
Ples kustosa i kritičara
Granica između kustosa i kritičara oduvijek je bila mutnija od Richterove slike. Sjetimo se figura poput Haralda Szeemanna, koji je transformirao nezavisno kuriranje u kreativnu praksu pišući iscrpno o svojim izložbama. Ili Lucy Lippard, čiji su kritički tekstovi i kuratorski projekti za konceptualne umjetnike bili toliko isprepleteni da su činili jedinstveni intelektualni projekt.
To nisu bili ljudi koji su pisali ukrasne riječi za svakoga s čekovnom knjižicom.
Kada je Clement Greenberg pisao o Jacksonu Pollocku, nije samo opisivao kapajuće slike—artikulirao je okvir koji je pomogao gledateljima razumjeti zašto ta naizgled kaotična platna imaju značaj. Njegov kritički glas pomogao je uzdignuti Pollockovu praksu, da, ali proizašao je iz iskrenog intelektualnog uvjerenja, ne iz financijske transakcije.
Odgovornost koju nosimo
Svaki put kad pišem kuratorski tekst, ne opisujem samo umjetnost—sudjelujem u procesu koji određuje što kolektivno cijenimo. Pridonosim narativu o tome što će biti zapamćeno, proučavano i sačuvano.
To nije nešto što olako shvaćam. Niti bi trebao bilo koji kustos ili kritičar.
Kad pišemo o osrednjim radovima kao da su revolucionarni, ne samo da smo neiskreni—aktivno oštećujemo ekosustav koji održava značajnu umjetničku praksu. Stvaramo buku koja guši signal. Činimo teže prepoznavanje istinski inovativnog rada.
Obrat: To je loše za sve, uključujući i umjetnike.
Kvaliteta iznad kvantitete: Radikalni koncept
“Ali tko si ti da prosuđuješ što je dobro?” upitao je moj muž, srčući četvrtu kavu tog dana bez da je popio i čašu vode (potez koji sam po sebi pokazuje upitnu prosudbu).
To je fer pitanje. Tko sam ja? Netko tko je posvetio godine proučavanju povijesti umjetnosti, teorije i kritike. Netko tko je proveo nebrojene sate u galerijama, muzejima i ateljeima. Netko tko je razvio—kroz tu imerziju—kapacitet za raspoznavanje koji mi omogućava kontekstualizirati i evaluirati umjetničku praksu.
To ne čini moju prosudbu nepogrešivom. Ne čini moj ukus univerzalnim. Ali znači da imam odgovornost iskreno koristiti tu prosudbu.
Ako ne mogu istinski povezati s nekim umjetničkim radom i zagovarati ga, ne bih o njemu trebala pisati. Točka.
Standard je standard
Da se vratim analogiji s podom koju je iznio moj muž: ključna razlika je što kad pišem o umjetnosti, moje ime—moja profesionalna reputacija—postaje dio završnog proizvoda. Za razliku od instalatera podova koji završi posao i ode, moje riječi trajno povezuju moju profesionalnu prosudbu s tim umjetničkim djelom.
Bolja usporedba bila bi kad bi ime instalatera podova bilo istaknuto nasred dnevnog boravka, zajedno s njegovom certifikacijom i profesionalnom potvrdom korištenih materijala. Odjednom bi taj instalater mogao postati mnogo selektivniji oko poslova koje prihvaća.
“Ali nije li to samo elitizam?”
Moj muž čini se vjeruje da održavanje standarda predstavlja oblik elitizma—da ono što radim stvara proizvoljne barijere umjesto da jednostavno pružam uslugu onima kojima je potrebna.
Fundamentalno se ne slažem. Svijet umjetnosti nije samo tržište usluga; to je ekosustav ideja, praksi i razgovora koji kolektivno oblikuju naše kulturno razumijevanje. Kao kustosi i kritičari, nismo samo pružatelji usluga—aktivni smo sudionici u određivanju koji radovi će biti viđeni, o kojima će se raspravljati i koji će biti zapamćeni.
Ovo se ne tiče neke ideje “visoke umjetnosti” nasuprot “niskoj umjetnosti” iz bjelokosne kule. Radi se o intelektualnoj iskrenosti. Radi se o osiguravanju da kad pišem o nečijem radu, činim to jer iskreno vjerujem da pridonosi nešto značajno našem kulturnom razgovoru—ne zato što me netko platio da se pretvaram da vjerujem.
Održavanje standarda nije elitizam; to je skrbništvo. To je priznanje da kulturno pisanje nosi težinu i posljedice izvan jednostavne poslovne transakcije.
Evo što bih voljela da više ljudi razumije: održavanje standarda u kulturnom pisanju nije elitizam—to je briga. Briga za umjetnost kao praksu. Briga za publiku koja vjeruje kuratorskim glasovima. Briga za umjetnike koji rade značajan rad.
Kad kustosi i kritičari odbijaju kompromitirati kvalitetu, nismo snobovi. Radimo svoj posao. Govorimo da umjetnost znači dovoljno da zaslužuje iskreno angažiranje.
A ponekad to znači reći ne projektima—čak i plaćenima—koji nisu u skladu s našim profesionalnim integritetom.
Put naprijed
Dakle, koje je rješenje? Za kustose i kritičare, radi se o transparentnosti naših kriterija i dosljednosti u njihovoj primjeni. Radi se o njegovanju umjetnika u nastajanju kroz iskrene povratne informacije, a ne prazne pohvale. Radi se o korištenju naših platformi za uzdizanje rada u koji iskreno vjerujemo.
Za umjetnike, radi se o traženju kritičkog angažmana, a ne samo potvrde. Radi se o razumijevanju da promišljeno odbijanje može biti vrednije od površne pohvale.
A za mog muža (koji će gotovo sigurno ovo pročitati)—radi se o razumijevanju da neke profesionalne etike nemaju čiste rubove. Ponekad ispravna stvar nije laka stvar, profitabilna stvar ili stvar koja sve čini sretnima tijekom naših popodnevnih kava.
Kvaliteta je važna. Standardi su važni. I da, riječi su važne—nikad nisu “samo riječi” kad oblikuju naš kulturni krajolik.
Ako vas je ovo dotaknulo i umjetnik ste koji traži promišljeni angažman sa svojim radom (umjesto samo praznih riječi), ili kustos u nastajanju koji želi razviti svoj kritički glas, imamo dva programa osmišljena za unapređenje umjetničke prakse kroz iskren dijalog:
Kritovi – Naš grupni program gdje umjetnici (i profesionalci iz svijeta umjetnosti) mogu primati i davati konstruktivne povratne informacije u podržavajućem okruženju. Ove facilitirane sesije kritike pomažu vam razumjeti kako se vaš rad percipira, identificirati slijepe točke i rafinirati vašu umjetničku viziju kroz raznolike perspektive.
Kritička muza – Naš stupnjevani jedan-na-jedan program isključivo za umjetnike koji žele personalizirano vodstvo.
Oba programa temelje se na uvjerenju da je iskrena, informirana kritika temelj umjetničkog rasta—jer cijenimo vaš rad dovoljno da se s njim istinski angažiramo.