Ili: Što su sredovječni mistici razumjeli o umjetnosti što većina ljudi još uvijek ne kuži
Evo pitanja koje možda zvuči besmisleno na prvi pogled: Što imaju zajedničko alkemičar iz 14. stoljeća koji se saginje nad kipućim tikvicama i suvremeni kustos koji postavlja izložbu?
Više nego što mislite. I razumijevanje te veze moglo bi zauvijek promijeniti kako gledate na stvaranje umjetnosti i njezino predstavljanje.
Nešto čudno sam shvatila dok sam postavljala izložbu art & therapy ovaj mjesec. Mjesecima, a zapravo godinama, istraživala sma radikalnu ideju Alaina de Bottona i Johna Armstronga o reorganizaciji galerija prema emocionalnoj funkciji umjesto kronologije — nada umjesto renesanse, sjećanje umjesto modernizma. Ali dok sam stajala u Galeriji Studio 21, promatrajući kako radovi sedam umjetnika iz pojedinačnih djela pretvaraju u razgovor o psihičkoj krhkosti i snazi, nisam samo predstavljala umjetnost. Izvodila sam neku vrstu alkemije. Uzimala sam slike, skulpture i instalacije koje su već postojale kao dovršena umjetnička djela i transmutirala ih u nešto potpuno drugačije: prostor u kojem šira publika može prepoznati vlastite borbe i osjećati se manje usamljeno. Sirovine se nisu promijenile, ali sve što su značile — i što su mogle učiniti — transformiralo se potpuno. Tada sam počela razmišljati o srednjovjekovnim alkemičarima i njihovoj opsjednutosti transformacijom.
poviše: fotografije s izložbe art & therapy (9. – 20. 9. 2025., Studio 21, Split)
kustosica: Dora Derado Giljanović
foto: Srđan Tutić (Svarog Media)
Velika umjetnost (ne, ne ta vrsta velike umjetnosti)
Alkemičari su svoju praksu nazivali “Velika umjetnost” — ne zato što su imali napuhane egoe (iako su neki vjerojatno imali), već zato što su razumjeli nešto temeljito o transformaciji. Popularna predodžba alkemije kao primitivne kemije opsjednute pretvaranjem olova u zlato potpuno promašuje bit. Prava alkemija bavila se razumijevanjem temeljnih procesa promjene: kako jedna (s)tvar postaje druga, kako se značenje mijenja, kako se vrijednost stvara, razara i ponovno stvara.
Zvuči poznato? I trebalo bi.
Umjetnik kao alkemičar: Više od srednjovjekovne metafore
Uzmite Duchampovu Fontanu (1917.) — taj zloglasni porculanski pisoar kojeg je potpisao “R. Mutt” i poslao na umjetničku izložbu. Kritičari analiziraju to djelo već više od stoljeća, ali evo što je najnevjerojatnije: Duchamp je doslovno izveo alkemiju. Uzeo je masovno proizveden, utilitaran predmet i transformirao ga u nešto potpuno drugačije — ne kroz fizičku promjenu, već kroz kontekst, namjeru i prezentaciju.
Kao alkemičar koji pretvara obični metal u zlato, Duchamp je transformirao sanitarnu opremu u jedno od najznačajnijih umjetničkih djela 20. stoljeća. Sirovine su ostale iste; sve ostalo se promijenilo.
Suvremena umjetnica Rachel Whiteread izvodi sličnu alkemičarsku magiju, odlijevajući negativne prostore unutar i oko objekata. Njena praksa uključuje “pretvaranje jedne tvari u drugu” — uzima odsutnost nečega i čini je prisutnom, vidljivom, monumentalnom. Ta je transformacija jednako doslovna kao bilo koji alkemičarski proces, samo koristi gips umjesto žive.
Nastupa kustos-alkemičar
Ako su umjetnici primarni alkemičari koji transformiraju sirovo iskustvo i materijale u značenje, onda su kustosi meta-alkemičari — oni koji transformiraju pojedinačna umjetnička djela u veće razgovore, koji stvaraju nove spojeve značenja kombiniranjem različitih umjetničkih elemenata.
Tu većina ljudi pogrešno razumije što kustosi doista rade. Ne pišemo samo legende na zidovima i priređujemo izložbe (iako i to radimo). Vršimo specifičnu vrstu alkemije: uzimamo pojedinačna umjetnička djela — svako već proizvod umjetnikova transformativnog procesa — i stvaramo nešto potpuno novo kroz supostavljanje, kontekst i interpretaciju.
Četiri faze kustoske alkemije
Tradicionalna alkemija opisivala je četiri faze transformacije, svaku s vlastitim simbolizmom boja. Kustoska praksa slijedi nevjerojatn sličan proces:
Nigredo (pocrnjavanje) — Faza istraživanja
To je faza razgradnje, gdje razarate sve što mislite da znate. Uranjate se u umjetničke prakse, povijesne kontekste, teorijske okvire. Neuredno je, zastrašujuće, često depresivno. Uviđate koliko toga ne razumijete. Taj kaos je potreban — ne možete stvoriti novo značenje a da prije ne srušite stare pretpostavke.
Albedo (bijeljenje) — Faza razjašnjenja
Iz kaosa izniču obrasci. Veze postaju vidljive. Počinjete uviđati kako različiti radovi mogu razgovarati jedan s drugim, kako se pojedine prakse odnose prema širim kulturnim razgovorima. Koncepcija izložbe počinje se kristalizirati — ne kao unaprijed određena teza, već kao organsko razumijevanje onoga što bi ovi konkretni radovi, u ovoj konkretnoj kombinaciji, mogli otkriti.
Citrinitas (žućenje) — Faza sinteze
Tu kustoska alkemija postaje zanimljiva. Ne samo da predstavljate umjetnička djela; stvarate novi entitet koji je veći od zbroja svojih dijelova. Fizička instalacija, slijed susreta, pisani materijali — sve postaje dio većeg transformativnog iskustva. Izložbeni prostor postaje vaš laboratorij.
Rubedo (crnjenje) — Faza aktivacije
Kamen mudraca se aktivira. Posjetitelji ulaze u prostor i dovršavaju alkemijski proces kroz vlastite susrete i interpretacije. Transformacija više nije potencijalna već stvarna — novo razumijevanje, nova pitanja, nove veze nastaju koje prije nisu postojale.
Zašto je to važno (mimo zabavnih metafora)
Razumijevanje kuriranja kao alkemije nije samo poetična metafora — ona ima praktične implikacije za naše pristupe stvaranju izložbi i načine na koje se publika uključuje u umjetnost.
Za umjetnike: Prepoznavanje kustosa kao sualkemičara može transformirati vašu suradnju. Umjesto da kuriranje vidite kao pasivnu prezentaciju vašeg rada, ulazite u zajednički transformativni proces. Najbolje izložbe nastaju kad umjetnici-alkemičari i kustosi-alkemičari rade zajedno da stvore nešto što nijedno od njih ne bi mogao postići sam.
Za publiku: Znanje da ulazite u alkemijski prostor — mjesto namjerno osmišljeno za transformaciju — mijenja način kako se kroz njega krećete. Ne samo da gledate umjetnost; sudjelujete u tekućem procesu stvaranja značenja.
Za kustose: Prihvaćanje alkemijske prirode našeg posla podsjeća nas da nismo neutralni prezentatori ili akademski interpretatori. Mi smo aktivni agenti transformacije, odgovorni za stvaranje uvjeta u kojima se novo razumijevanje može pojaviti.
Prava magija
Najdublji aspekt i alkemije i kuriranja nije transformacija materijala već transformacija percepcije. Alkemičari su znali da mijenjanje načina kako vidite mijenja ono što ste sposobni vidjeti. Pravi “kamen mudraca” nije magični predmet nego transformiran način razumijevanja.
Odlične izložbe rade na isti način. Ne samo da vam pokazuju umjetnost; mijenjaju način kako ste sposobni vidjeti umjetnost, kulturu, možda čak i svijet. Odljevi Rachel Whiteread ne samo da otkrivaju negativni prostor — oni vam treniraju oko da primijetite odsutnost i prisutnost drugačije. Duchampovi ready-madei ne samo da izazivaju konvencije umjetničkog svijeta — oni vam reprogramiraju način na koji razmišljate o vrijednosti, funkciji i značenju.
Kad kuriranje počne funkcionirati kao alkemija, svi odlaze promijenjeni: umjetnička djela (sada u novom dijalogu jedan s drugim), prostor (aktiviran kao mjesto transformacije) i posjetitelji (nose nove načine gledanja u svijet).
To je prava magija — ne pretvaranje olova u zlato, već pretvaranje nesmotrenih ili barem pasivnih posjetitelja izložbe u ljude koji gledaju na svijet drugačije nego prije sat vremena.
Sljedeći put kad naletite na izložbu koja vas zaustavi u koracima, koja vas tjera da vidite poznate stvari na potpuno nove načine, sjetite se: upravo ste svjedočili alkemiji na djelu. Jedino je pitanje hoćete li dopustiti da transformacija ostane s nama.
Ako razmišljate o stvaranju izložbi koje funkcioniraju na ovaj način — prostora osmišljenih za istinsku transformaciju, a ne samo za prezentaciju umjetnosti — razgovarajmo.